U vremenskom periodu između 1945. – 1991. godine na međunarodnoj pozornici se odvijao sukob između tadašnje dvije najveće velesile, SAD-a i SSSR-a. Riječ je o stanju nadmetanja, napetosti i ponajprije sukoba između komunističkih i nekomunističkih zemalja, od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SSSR-a početkom 1990-ih. Odnos između dviju velesila bio je praćen i njihovim zemljama satelitima, koji su se nalazi unutar interesne sfere svake od njih. S jedne strane tako se nalazio SAD i njegovi saveznici, poznati kao Zapadni blok. Dok se s druge strane nalazio SSSR i njegovi saveznici, poznati pod nazivom Istočni blok. Zapadni svijet promatran iz perspektive Moskve (koji je uključivao pola Europe i Sjedinjene Američke države) bio je obilježen kapitalističkim vrijednostima, što je ideološki bilo suprotno socijalizmu koji je bio karakterističan za SSSR.
Dok je SAD optuživao SSSR zbog širenja komunizma u svijetu, SSSR je optuživao SAD zbog imperijalizma i kontrarevolucije. Osim tih ideoloških suprotnosti, razdoblje Hladnog rata karakterizira stvaranje vojnopolitičkih blokova, utr¬ka u na¬o¬ružavanju, pri¬je¬tnje global¬nim ra¬tom, ra¬zni obli¬ci uza¬ja¬mnog špi¬ju¬ni¬ra¬nja, ekonomskog i drugog iscrpljivanja, obostrano nepovjerenje, sumnjičenje i nesporazumi. A ponekad se osjećala i prijetnja potencijalnog ostvarivanja Trećeg svjetskog rata ( za vrijeme Kubanske ratne krize 1962. godine).
Sami počeci Hladnog rata, prema Kissingeru su vidljivi nakon slamanja njemačkog vojnog pohoda u zimi 1942./43. godine, kada je Hitler izgubio čitavu Šestu armiju. Tadašnji saveznički lideri, Churchill, Roosevelt i Staljin su počeli s konceptima oblikovanja novog svjetskog poretka, s pozicije povijesnog iskustva svoje zemlje. Ovdje je vidljivo nepridržavanje načela nepristranosti tadašnjih vođa, koji su polazili iz pozicija vlastitih zemalja, s ciljem ostvarivanja geopolitičkih interesa koji su njima ulazili u korist. Tako je primjerice, prema Kissingeru: „Churchill želio obnoviti tradicionalnu ravnotežu snaga u Europi. To je značilo obnovu Velike Britanije, Francuske, pa čak i poražene Njemačke, tako da one zajedno s SAD-om služe kao protuteža sovjetskom divu na istoku“. Tezu da je geopolitika prije svega praksa, a ne diskurs potvrđuje i Mary Kaldor. Pritom smatram da Mary korištenjem pojma „praksa“, s jedne strane želi naglasiti povijesni kontinuitet razvoja zemlje, kako bi se buduće odluke donosile prema principu naučenih lekcija iz povijesti same zemlje.
