U vremenskom periodu između 1945. – 1991. godine na međunarodnoj pozornici se odvijao sukob između tadašnje dvije najveće velesile, SAD-a i SSSR-a. Riječ je o stanju nadmetanja, napetosti i ponajprije sukoba između komunističkih i nekomunističkih zemalja, od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SSSR-a početkom 1990-ih. Odnos između dviju velesila bio je praćen i njihovim zemljama satelitima, koji su se nalazi unutar interesne sfere svake od njih. S jedne strane tako se nalazio SAD i njegovi saveznici, poznati kao Zapadni blok. Dok se s druge strane nalazio SSSR i njegovi saveznici, poznati pod nazivom Istočni blok. Zapadni svijet promatran iz perspektive Moskve (koji je uključivao pola Europe i Sjedinjene Američke države) bio je obilježen kapitalističkim vrijednostima, što je ideološki bilo suprotno socijalizmu koji je bio karakterističan za SSSR.
Dok je SAD optuživao SSSR zbog širenja komunizma u svijetu, SSSR je optuživao SAD zbog imperijalizma i kontrarevolucije. Osim tih ideoloških suprotnosti, razdoblje Hladnog rata karakterizira stvaranje vojnopolitičkih blokova, utr¬ka u na¬o¬ružavanju, pri¬je¬tnje global¬nim ra¬tom, ra¬zni obli¬ci uza¬ja¬mnog špi¬ju¬ni¬ra¬nja, ekonomskog i drugog iscrpljivanja, obostrano nepovjerenje, sumnjičenje i nesporazumi. A ponekad se osjećala i prijetnja potencijalnog ostvarivanja Trećeg svjetskog rata ( za vrijeme Kubanske ratne krize 1962. godine).
Sami počeci Hladnog rata, prema Kissingeru su vidljivi nakon slamanja njemačkog vojnog pohoda u zimi 1942./43. godine, kada je Hitler izgubio čitavu Šestu armiju. Tadašnji saveznički lideri, Churchill, Roosevelt i Staljin su počeli s konceptima oblikovanja novog svjetskog poretka, s pozicije povijesnog iskustva svoje zemlje. Ovdje je vidljivo nepridržavanje načela nepristranosti tadašnjih vođa, koji su polazili iz pozicija vlastitih zemalja, s ciljem ostvarivanja geopolitičkih interesa koji su njima ulazili u korist. Tako je primjerice, prema Kissingeru: „Churchill želio obnoviti tradicionalnu ravnotežu snaga u Europi. To je značilo obnovu Velike Britanije, Francuske, pa čak i poražene Njemačke, tako da one zajedno s SAD-om služe kao protuteža sovjetskom divu na istoku“. Tezu da je geopolitika prije svega praksa, a ne diskurs potvrđuje i Mary Kaldor. Pritom smatram da Mary korištenjem pojma „praksa“, s jedne strane želi naglasiti povijesni kontinuitet razvoja zemlje, kako bi se buduće odluke donosile prema principu naučenih lekcija iz povijesti same zemlje.
Već sam spomenuo da se Churchill u svojoj vanjskoj politici vodio prema principu da se VB tijekom svoje povijesti suočavala s ekspanzionističkim vođama poput Staljina. Mala zamjerka s moje strane je na nepristranosti tadašnjih vođa, koji su u samim počecima stvaranja poslijeratnog okruženja s ciljem postizanja mira, sigurnosti i sklada na neki način sami pridonijeli stvaranju okruženja napetosti zbog vlastite pohlepnosti. Tako je, primjerice u slučaju Velike Britanije, koja je pokušala zadržati dodijeljenu joj ulogu osiguravatelja kolektivne sigurnosti, ali i uspješno voditi osim obrane i obnovu Europe, tijekom Sueske krize 1956. godine to jasno vidljivo. Velika Britanija vodila se prvenstveno osobnim ciljem da područje čitavog Sueskog kanala, kao i Egipta, ali i ostalih svojih kolonijalnih nasljeđa i dalje zadrži pod svojom kontrolom. I to pod krinkom da se brani kapitalizam od ekspanzujućeg širenja komunizma od strane SSSR-a.
Smatram da se važan preobrat dogodio, kada je predsjednik Naser zadao protuudarac Zapadu na koncu pozivajući se na arapski nacionalizam, unatoč uspješnom početnom manevriranju između SAD-a s jedne strane i SSSR-a s druge. Na taj je način posramio čitavi Zapadni kapitalistički blok. Situacija je rezultirala time da su u konačnici, Saveznici pred međunarodnom zajednicom, a pogotovo pred suparničkim blokom, ispali nesložni i podijeljeni, jer nisu dijelili isto gledište o Sueskoj krizi.
Uskraćivanjem američke pomoći Velikoj Britaniji i Francuskoj, slažem se s Gearoid O' Tuathailom koji kaže: „Vođe djeluju kroz diskurs, kroz koje su vanjskopolitičke akcije jasne, a serijsko geografsko nametnuto shvaćanje ratove čini svrhovitima.“ Način na koji definiramo određenu akciju, želeći ju na taj način opravdati, kao što je vidljivu na slučaju Sueske krize, potvrđuje Tuathailomov argument da način na koji shvaćamo i konstruiramo naš svijet se odvija kroz upotrebu jezika. Tako je Churchill kroz uvjeravanje da prodavanje oružja Egiptu u zamjenu za pamuk, konstruirao „svijet“ u kojem je potencijalno preuveličana trgovinska razmjena, kako bi se opravdalo interveniranje pod maskom borbe protiv širenja komunizma i na zemlje u Trećem svijetu. Ovim je primjerom potvrđena Tuathailomova teza u kojoj je geopolitika usko povezana s diskursom. A ujedno se opravdava i moja teza da se pojedinačnim akcijama u razdoblju Hladnog rata pridonijelo intenziviranju odnosa između SAD-a i SSSR-a.
Zanimljiva je činjenica da je Churchill odmah po završetku rata ( a pogotovo s odmakom vremenom), sve više uočavao opasnost od strane SSSR-a, za razliku od svojih saveznika. Prema Kissingerovom obrazloženju u knjizi Diplomacija:„Churchill je bio spreman započeti pregovore sa Staljinom o poslijeratnu europskom poretku prije no što Staljin ščepa svoj plijen.“ Razlog tome se vjerojatno nalazio u činjenici da se Velika Britanija u svojoj povijesti često puta susretala s ekspanzionističkim saveznicima (poput Staljina), kao i dobro stvoreni privid od strane Velike Britanije, da je još uvijek velika sila koja se sama može oduprijeti sovjetskom ekspanzionizmu.
Dok se Roosevelt protivio daljnjim raspravama o ciljevima nedavno postignutog mira, unatoč tome što je Staljin pokazao najveću spremnost i želju da raspravlja o poslijeratnim ciljevima, smatram da čini pogrešku ignorirajući savjete svog „ratnog druga“ Churchilla. Kao što sam već istaknuo, Churchill prvi uočava opasnost od Staljina. Da je bio u pravu, potvrdio je i sam Kissinger: „Staljin je potrebe mira definirao na isti onaj način kao što su to stoljećima činili ruski državnici – kao najširi mogući sigurnosni pojas oko golemog oboda Sovjetskog Saveza.“ Opisi svijeta, koji su uključivali određeno geografsko znanje, kao i sam diskurs Hladnog rata, očito su imali set geografskih opisa, kojima su predstavljali međunarodne odnose u poslijeratnom razdoblju. I u konačnici pomoću kojih su uspješno provodili svoje interesne sfere utjecaja.
U Europi se Hladni rat organizirao u dva bloka: savez NATO, koji je više-manje pokrivao Zapadnu Europu i kojim je dominirao SAD, i Varšavski pakt, koji je pokrivao Istočnu Europu i kojim je dominirao SSSR. Ta se podjela najviše odrazila na Njemačku, pogotovo Berlin. I danas se kao simbol Hladnog rata spominje Berlinski zid, koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočne Njemačke, koja je spadala u Varšavski pakt.
Najveća potencijalna opasnost Hladnog rata, dakako je bilo nuklearno oružje i njegovo aktiviranje. Za razliku od lokalnih sukoba, paranoja zbog nuklearnog oružja pogodila je sve zemlje svijeta.
Uzroci sovjetskog ponašanja i geopolitičko shvaćanje u Američkoj vanjskoj politici
Razlog ponašanja sovjetske sile, prema Kennanu rezultat je prisutne komunističke ideologije i okolnosti. Čvrstoća i uloga Komunističke partije određivala je čvrstoću ruskog društva, u kojem nije postojala kolektivna ljudska aktivnost kojom Partija nije dominirala. Osim velike uloge vodstva Partije, koje je predstavljalo same temelje istine, disciplina Komunističke partije se oslanjala na principu nepogrešivosti. Kennan u članku o Uzrocima sovjetskog ponašanja iznosi kako disciplina i nepogrešivost zajedno određuju ponašanje cjelokupnoga sovjetskog aparata moći. „Lako su se uvjerili u vlastitu doktrinarnu pravednost, te su inzistirali na podjarmljivanju ili uništenju svih suparničkih sila.“ Upravo je ovdje vidljivo kako je Komunistička partija imala veliki utjecaj na stavove vanjske diplomacije SSSR-a, što se protezalo od Staljinove vladavine pa sve do gubljenja njezinog utjecaja u vrijeme vladavine Gorbačova. Korištenjem političke retorike, kao i diskursa, tijekom cijelog perioda Hladnog rata karakteristična je politika nepopuštanja, skrivanja unutrašnjih poteškoća ( u ekonomskom smislu), te je bio i poznat Staljinov pristup. Staljinov pristup odražavao je njegovu komunističku ideologiju, kao i tradicionalnu rusku vanjsku politiku. A nastojao je iskoristiti pobjedu svoje zemlje za širenje ruskog utjecaja na Srednju Europu.
Važno je istaknuti da je Partija imala slobodu da u taktičke svrhe iskaže bilo koju tezu, koja im može biti korisna radi ostvarivanja cilja. Što bi prema tome značilo da istina nije bila konstantna, već se stvarala zbog raznih namjera i svrha, i to od strane sovjetskih vođa. Jednom kada je uspostavljena usmjerenost Komunističke partije u vezi određenog pitanja trenutačne politike, cjelokupni sovjetski vladin aparat bi krenuo tim putem. Njihova ih je istreniranost i ustrajnost, prema Kennanu naučila da ne vjeruju i ne slušaju uvjeravanja izvanjskog svijeta. Iz ovoga je uočljivo kako je u geopolitičkom pogledu Sovjetski savez djelovao kao jedna zatvorena cjelina, koja je odbijala od sebe izvanjske utjecaje uz pomoć svojih satelitskih zemalja (Čehoslovačka, Mađarska …). Lenjin jednom prilikom je rekao, da onaj koji živi u određenom društvu ne može biti neovisan od toga društva, pa prema tome socijalistička zemlja koja se nalazi u sastavu ostalih država koje čine socijalističku zajednicu, ne može biti neovisna od zajednički interesa te zajednice. U suprotnom dolazi do intervencije, kao što se moglo vidjeti intervencijom Sovjetskog Saveza u dvije satelitske zemlje; Poljskoj i Mađarskoj.
Za razliku od Poljaka, Mađari nisu zahtijevali samo liberalizaciju komunističkog režima, već nestanak takvog režima. Nisu tražili jednakost sa Sovjetskim Savezom, već potpunom raskidu tom zemljom. Da je Sovjetski Savez dopustio da ove dvije zemlje nakon nekog vremena steknu neovisnost, narušila bi se cjelovitost Sovjetskog Saveza kao takvog. A da pritom ne spomenem da bi bio narušen kredibilitet komunističke vladavine i u ostalim socijalističkim zemljama, koje bi se povele za tim primjerom. U prilog mojoj misli ide Brežnjevljev argument: „Slabljenje bilo koje poveznice u svjetskome socijalističkom sustavu ima izravan utjecaj na sve socijalističke zemlje, koje prema nečemu takvom ne mogu ostati indiferentne.“
Opasnost koju je konkretno Sovjetski Savez vidio povlačenjem ČSR-a iz socijalističke zajednice, je približavanje NATO-vih trupa sovjetskim granicama i zajednici europskih socijalističkih zemalja. Uz to se nadovezuje argument prvog sekretara CK-a poljske stranke Ujedinjenoga radničkog pokreta, W. Golmulke: „Ako neprijatelj postavlja dinamit pod našu kuću, pod zajednicu socijalističkih zemalja, naša domoljubna, nacionalna i međunarodna dužnost je to spriječiti upotrebom svih nužnih sredstava.“ Citat lijepo prikazuje stanje ozračja atmosfere napetosti koja je bila prisutna. Jedna od karakteristika Hladnog rata, kako sam već napomenuo je i ozračje napetosti koje je konstantno bilo prisutno. Strah od toga koji je sljedeći potez neprijatelja ili što će on napraviti, preispitivanje situacija koje su se odvijale u međunarodnoj zajednici stalno su pridonosile takvom ozračju nepovjerenja. Upravo iz tog razloga, bilo je teško uspostaviti neko mirovno okruženje.
U takvim okolnostima glavni element bilo koje politike SAD-a prema Sovjetskom Savezu trebao je biti dugotrajno, strpljivo, čvrsto i pažljivo zadržavanje ruskih ekspanzionističkih tendencija. Kako bi prekinuli Sovjetsku taktiku, koja se temeljila na nadi da će sukob beskonačno trajati, a na kraju završiti njihovom pobjedom. SAD je poduzetim akcijama utjecao na međunarodni razvoj situacije kroz svoju ulogu u Vijetnamskom i Korejskom ratu, Berlinskoj krizi itd.
Zahvaljujući diplomaciji predsjednika Nixona, koji je provodio politiku koja je bila fleksibilnija za razliku od njegovih prethodnika. Nixonova administracija razvila je doktrinu koja je bila prigodna za situacije poput Vijetnama, a za koju su čvrsto odlučili da se više neće ponoviti. U vrijeme Nixonova stupanja na dužnost, Kissinger ističe kako je bilo potrebno ponovno definirati odnose između Istoka i Zapada. Konflikt sa Sovjetskim Savezom uvukao je Ameriku u globalni aranžman, u kojem je jedan od glavnih nedostataka bio nedostatak stručnjaka državničkih vještina. Dodao bih s obje strane, a ne samo s američke. Pritom se misli na cijelu zajednicu državnih birokrata, vođa, stručnjaka za vanjsku politiku i savjetnike koji bi komentirali, utjecali i provodili državne aktivnosti. A na taj način bi se spriječilo argumentiranje i prezentiranje (po vlastitim uvjetima) određeni regionalni sukobi, čiji uzroci su u većini slučajeva bili lokalizirani.
Agnew i Tuathail predlažu četiri teze, a prva od njih je da učenje o geopolitici nije zatvorena aktivnost koja se odnosi samo na malu grupu ljudi, ali koji se između ostalog koriste i jezikom klasične geopolitike. Da bi se opisao problem vanjske politike, prema njima se ulazi u svijet geopolitike koji na svoj način oblikuje određeni svijet. Druga teza je da većina geopolitičkog promišljanja u svjetskoj politici je formalnog tipa. Treća teza iznosi mišljenje da geopolitičko promišljanje zahtijeva proučavanje stvaranje geografskog znanja unutar pojedine države, ali i kroz moderni svjetski sustav. Geografsko znanje je stvoreno prema tome i kroz svjetsku političku pozornicu. A podložno je stalnom reproduciranju i modificiranju. Zadnja teza se tiče kako stručnjaci državničkih vještina iz glavnih država, posebice onih država koje se natječu za hegemoniju, imaju veliku moć nad time kako je neki politički prostor predstavljen. SAD stoga prema svojoj ulozi hegemonijske sile u poslijeratnom razdoblju, prema njihovoj definiciji je na neki način jedan od stvaratelja pravila za svjetsku zajednicu.
Kennan je bio taj koji je pomogao u konstrukciji središnjih elemenata onoga što je postao diskurs Hladnoga rata. Ključna podjela u svijetu za Kennana i druge, bilo je ono između Zapada i Istoka. Razvio je svjetski pogled Staroga Svijeta i upotrijebio ga u ranim analizama SSSR-a i svjetske politike. U njegova dva teksta se mogu iščitati strategije putem kojih je predstavljen SSSR.
U jednom od njih je SSSR prikazan kao orijentalan, vodeći se Saidovim pogledom o geopolitičkoj svijesti Zemlje koja je podijeljena na dva nejednaka svijeta (Orijent i Zapad). Još jedan izvor iz kojeg se slagao diskurs Hladnog rata i predstavljanje SSSR-a, polazila je iz patrijarhalne mitologije. Prikaz SSSR-a kao potencijalnog silovatelja i predstavljanje sovjetske vanjske politike i komunizma kao crvene poplave. Prema tom viđenju, ako je sovjetska prijetnja u američkim očima posjedovala karakteristike poplave tada je bilo nužno i opravdano zadržavanje duž cijele sovjetske granice.
Utrka u naoružavanju
Sjedinjene Države 1946. godine su predložile Baruchov plan kojim je trebalo osigurati potpuno vlasništvo i kontrolu izvora nuklearne energije, kao i prijenos američkih zaliha međunarodnom tijelu. Reakcija SSSR-a je bila burna, odbivši međunarodno vlasništvo na kojem su inzistirali Amerikanci, a prihvativši princip međunarodne kontrole. Godine 1949. kada je zaključen Sjevernoatlantski pakt, SSSR je izvršio eksploziju svoje prve atomske bombe, a sljedeće godine izlazi iz Komisije za razoružavanje UN-a.
Peter Calvocoressi, autor knjige Svjetska politika nakon 1945. Iznosi: „Obje su sile brzo razvile sredstva za upućivanje nuklearnog oružja, pa je do kraja pedesetih godina prevladavala atmosfera uzajamnog odvraćanja…“ Lansiranjem prvog čovjeka u svemir, kasnije i povećavanje zaliha s obje strane dovele su do znatnijeg intenziviranja odnosa s obje strane. Američke zalihe su sve to vrijeme bile mnogo veće od ruskih, a američka nadmoć se povećala uvođenjem raketa Polaris i Minuteman početkom šezdesetih. Neosnovan američki strah od sovjetske nadmoći u raketama, potaknule su SAD na povećanje već postojeće nadmoći u vlastitu korist.
Politička izjava “Odbora za trenutačnu opasnost“ da je Sovjetski Savez povećao i poboljšao strateške i konvencionalne vojne snage, mnogo brže nego su to činile SAD i njegovi saveznici. Dodatno je naglasio prisutnu opasnost od sovjetske ekspanzije i preraspodjele vojnih snaga diljem svijeta, koji su prijetili američkim interesima. Samo osnivanje Odbora bilo je vođeno s ciljem boljeg razumijevanja globalnih problema, sakupljanja činjenica i održavanja diskusija o njihovoj važnosti za nacionalnu sigurnost i opstanak SAD-a, kao i njihovih Saveznika. Krivnja je podjednako ležala na obje strane, koje su prijetećim stavovima izvršavale agresivne akcije u različitim dijelovima svijeta. Pritom ograničavajući slobodnu razmjenu ideja i ljudi, ugrožavanjem ljudskih prava kako na Istoku tako i na Zapadu.
Zahtjevom END Odbora da obje supersile povuku svoje nuklearno naoružanje s teritorija Europe, poticalo se što brža ratifikacija ugovora SALT II što bi dovelo do postepenog i potpunog razoružavanja.
Kraj rata ili kraj povijesti?
Promatrajući razvoj događaja, vidljive su promjene kod obje velesile koje su predstavljale dva ideološka suprotstavljena tabora. Da li je stvarno prevladan izazov kojeg su izazvali sukobljeni interesi između kapitalizma i komunizma? I da li je prevladan još jedan dio povijesti? Fukuyama potvrđuje da jest, da je sigurno okončan rat: „…propast marksizma – lenjinizma, prvo u Kini, a zatim i SSSR-u, značit će njegovu smrt kao živuće ideologije svjetskog značaja. A smrt ove ideologije znači smanjenje vjerojatnosti sukoba većih razmjena među državama.“ No kraj rata označio je trijumf Zapada s jedne strane, ali je i potaknuo da se i dalje osjećaju trzavice, zbog već ranije spomenutog, nedovoljnog nepoznavanja ekonomskog ponašanja i sovjetske kulture.
Kao rezultat uzmicanja od klasnog pitanja, potpora komunizmu iz razvijenog zapadnog svijeta danas je niža nego ikad. To se može vidjeti u smanjivanju članstva i broja glasova na izbornim anketama glavnih europskih komunističkih stranaka, njihovim revizionističkim programima, kao i u izbornim uspjesima konzervativnih stranaka od Velike Britanije, Njemačke itd.
Četiri godine nakon Gorbačovljevog dolaska na vlast te provođenjem Perestrojke, dogodio se revolucionaran napad na Staljinove principe i institucije. Došlo je do zamjene s drugim principima, koji iako se ne mogu izjednačiti s liberalizmom, promijenili su Sovjetski Savez što je u konačnici i dovelo do njegovog raspada. Fukuyama tvrdi da država koja se javlja na kraju povijesti je liberalna ukoliko sustavom štiti čovjekovo univerzalno pravo na slobodu. Međutim, kraj povijesti ne znači ujedno da sva društva postanu uspješno liberalna. Već se slažem s Fukuyaminom tezom, da je važnije da završe ideološke pretenzije predstavljanja drugačijih i viših oblika ljudskog društva. Gorbačov je upravo napravio jedan takav preokret koji je rezultirao time da postoji vrlo mala mogućnost da se na bilo koji način vrate staljinizmu ili brežnjevizmu.
©MademoiselleCoco
