John Maynard Keynes

J. M. Keynes je bio čovjek brojnih talenata, koji se u poslovnom svijetu osjećao kao kod kuće. Pohađao je Eton, a potom i sveučilište u Cambridgeu. 

Anegdota na koju sam naišla u potrazi za informacijama potrebnima za pisanje ovog teksta kaže da je, za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad je radio u Ministarstvu financija vodeći engleske devizne transakcije, Keynes svojeg šefa jednom sa zadovoljstvom izvijestio da je uspio sakupiti priličan iznos španjolskih pezeta; kada je šef s olakšanjem konstatirao da Engleska barem te valute ima dovoljno za neko vrijeme; "O ne'" rekao je Keynes, "Sve sam ih prodao. Srušit ću im cijenu na tržištu." I uspio je. 

Više od ekonomista ili špekulanta on je bio briljantan matematičar; poslovan čovjek koje je vrlo uspješno vodio veliku investicijsku zakladu; ljubitelj baleta koji se oženio poznatom balerinom; veliki majstor stila, čovjek ogromne dobrote kad je to htio, a često i britke duhovitosti. Jednom je prilikom Sir Harry Goshen kritizirao Keynesa što nije pustio da "stvari teku svojim prirodnim tijekom". "Da li je prikladnije smiješiti se ili se žestiti na ove neukusne stavove?" pisao je Keynes, "možda je najbolje dopustiti Sir Harryu da ode svojim prirodnim tijekom."

Keynesova najveća slava počivala je na njegovoj ekonomskoj inventivnosti i originalnosti – u tolikoj mjeri da se njegove ideje čak i danas nameću kao jedan od moguće najboljih načina za savladavanje trenutne svjetske ekonomske krize po mišljenju vodećih ekonomskih stručnjaka. 

Protiv strašne realnosti nezaposlenosti i gubitka dohotka, ekonomska profe­sija kao ni poslovni svijet ili vladini savjetnici nisu mogli ništa ponuditi. U biti su ekonomisti bili zbunjeni ponašanjem privrede baš kao i svi Amerikanci. U mnogome nas ta situacija podsjeća na nesigurnost koju je ekonomska profesija dijelila s javnošću kad se u moderna vremena suočila s inflacijom.

Protiv ovakvog se zaprepaštenja, gotovo panike pojavila Keynesova značajna knjiga «Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca» (u orginalu «Theory of Employment, Interest and Money») – kao kritika i odgovor na nastalu krizu.

Nadalje, zalagao se za stimulaciju zapošljavanja i ukidanje zlatnog standarda. 1933. godine objavljuje «The Means to Prosperity» u kojem daje konkretne savjete kako smanjiti nezaposlenost u globalnoj recesiji. Tu spominje efekt multipliranja koji kaže da će povećano inicijalno trošenje (najčešće od strane vlade) dovesti do povećanja konzumacijske potrošnje i dalje do povećanja nacionalnog prihoda većeg od inicijalnog trošenja. 

Njegov rad su ozbiljno shvatile i američka i britanska vlada, i, sudeći po nekima, pomogao je ulasku kejnezijanskih ideja u vladu. Napao je i post­ratnu deflacijsku politiku u „A Tract on Monetary Reform“ 1923. godine, gdje je naglasio da bi zemlje trebale ciljati na stabilnost domaćih cijena, izbjegavajući inflaciju, čak i pod cijenu depricijacije domaće valute.

©MademoiselleCoco