Nakon Drugog svjetskog rata, jedan od glavnih prioriteta slovenske politike bio je zalaganje za nezavisnu slovensku državu. Prema ostvarenju tog cilja provodile su se pripreme na političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i vojnoj razini. Intenzitet priprema posebno se ojačao krajem osamdesetih godina, tako da je Slovenija spremno dočekala početak demokratskih promjena u SFRJ.
Republika Slovenija bila je na nacionalnom načelu ustrojena kao država, te je bila jedna od šest republika SFRJ do 1991. godine, kada se u kratkotrajnom ratu izborila za svoju samostalnost. U procesu osamostaljivanja koristila je sve formalne mogućnosti i procedure, što je uključivalo i korištenje ovlasti u ostvarivanju vlastite nacionalne sigurnosti. Izuzev teritorijalne obrane, to je značilo da je mogla organizirati snage obrane s kojima je mogla neposredno upravljati. Pritom su glavnu opasnost i prepreku njezinom osamostaljivanju predstavljale velike stacionirane federalne vojne snage na njezinom teritoriju, kojima je upravljalo federalno predsjedništvo. S obzirom na tu činjenicu, kao i na međunarodne uvjete, Slovenija je odlučila 26. lipnja 1991. godine donijeti odluku o potpunoj nezavisnosti. To je dovelo do lipanjsko-srpanjskog rata 1991. godine, u kojem je slovenska teritorijalna obrana prisilila bivšu JNA, koja je bila stacionirana u Sloveniji, da prizna poraz i povuče se s njezinog teritorija.
Od početka demokratskih promjena i sukoba s vojnim vrhom, Slovenija je poklanjala veliki dio pozornosti nacionalnoj sigurnosti, obrani i vlastitoj vojsci, podsvjesno znajući da će taj sukob završiti oružanom borbom. Prema Tataloviću, u periodu prije lipanjsko-srpanjskog rata 1991. godine, Slovensko vodstvo je svoje napore u području nacionalne sigurnosti usmjerilo u tri osnovna pravca: Onemogućiti utjecaj federalnih organa na organe upravljanja u političkom sustavu Slovenije, osigurati što veće količine naoružanja teritorijalne obrane, te definirati politiku nacionalne sigurnosti Slovenije kao samostalne i suverene države i na toj osnovi mobilizirati što veći broj građana. Prema istom autoru, dva su osnovna zahtjeva činitelja slovenske politike nacionalne sigurnosti. Prvo je zaštititi državljane, njihove opće i individualne vrijednosti duhovne i materijalne prirode, a kao drugo se navodi ostvarivanje pretpostavki za obranu i zaštitu svoje suverenosti, uspostavu međunarodnopravnog subjektiviteta Republike Slovenije sa statusom vojne i političke neutralnosti. Upravo to je značilo da se Slovenija opredijelila za vojnu i političku neutralnost još u vremenu dok je formalno bila u sastavu bivše SFRJ.
Prilikom izgradnje vlastitog sustava nacionalne sigurnosti i vojne organizacije, Slovenija se ugledala na uzore poput Švicarske, Austrije, Hrvatske i Švedske. Važno je napomenuti da je zagovaranje politike neutralnosti pritom znatno utjecalo na samu izgradnju sustava nacionalne sigurnosti.
Osim iskustva drugih zemalja i vlastitih vojnih tradicija, a pritom polazeći od uloge obrambenog sustava i vojske u civilnom društvu, prema Tataloviću, politika nacionalne sigurnosti Republike Slovenije se temeljila i na: samostalnosti i suverenosti, parlamentarnoj političkoj demokraciji, poštivanju ljudskih prava, pravnoj državi i poštivanju načela međunarodnog humanitarnog i ratnog prava. Državni zbor Republike Slovenije 1993. godine usvaja temeljni dokument o nacionalnoj sigurnosti i obrani pod nazivom Rezolucija o izvorišnim osnovama nacionalne sigurnosti Republike Slovenije. Prema toj Rezoluciji nacionalna sigurnost Republike Slovenije je definirana kao stanje u kojem se ostvaruje zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, uravnotežen gospodarski, socijalni i kulturni razvoj te ostvarivanje drugih životnih interesa, djelovanje demokratske, pravne, suverene i teritorijalno jedinstvene i nedjeljive države. Kao glavni oblici ugrožavanja tako definirane nacionalne sigurnosti ističu se: vojno ugrožavanje nacionalne sigurnosti, ugrožavanje unutarnje sigurnosti i ugrožavanje životnog prostora Republike Slovenije. Također je definirana i politika nacionalne sigurnosti Republike Slovenije kao cjelina političkih, ekonomskih, socijalnih, ekoloških, pravnih, obrambenih, sigurnosnih aktivnosti i mjera s kojima se ostvaruje što veći stupanj nacionalne sigurnosti. Prema ovoj rezoluciji, kako navodi Tatalović, sustav nacionalne sigurnosti se sastoji od obrambenog sustava ( u koji spadaju oružane snage i civilna obrana), sigurnosnog sustava ( u njega spadaju unutarnji poslovi i obavještajno-sigurnosna djelatnost) i na kraju sustav zaštite i spašavanja.
Postojeći sistem nacionalne sigurnosti Slovenije ima svoja osnovna pravno-politička ishodišta u sljedećim dokumentima; Zakon o obrani (1994.), Zakon o vojnoj obavezi (usvojen 1991. i dopunjen 1995.), Zakon o zaštiti od prirodnih i drugih nesreća, Zakon o policiji (1998.), Zakon o vladi RS (1993.) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vladi RS (1994.), Zakon o upravi (1994.) i Rezolucija o ishodištima nacionalne sigurnosti Republike Slovenije (1993.). Uz sustav nacionalne sigurnosti Republike Slovenije važno je spomenuti da ga sačinjavaju tri osnovna elementa, a to su: obrana, unutarnja sigurnost i zaštita i spašavanje.
Obrambeni element namijenjen je osiguranju sigurnosti pred vanjskom vojnom agresijom i drugim nasilnim pothvatima stranih oružanih snaga protiv njezine neovisnosti, samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti. Republika Slovenija ima obrambene snage – Slovensku vojsku, koja se brine za odbijanje eventualnog napada na nju i za pripreme i provedbu vojne obrane. Civilna obrana obuhvaća mjere obrane i zaštite te djelatnosti kojima se nevojničkim sredstvima podupire i dopunjuje vojnički i jača nevojnički otpor. Ministarstvo obrane rješava upravna i stručna pitanja koja se odnose na plan obrane države, vođenju djelovanja vojnih snaga, civilna obrana itd. Sigurnosni element Republike Slovenije u užem smislu čine državni organi i službe, koje osiguravaju sigurnost sprječavanjem i otklanjanjem prijetnji. Sigurnosni elementi sigurnosnog podsustava su: MUP, sigurnosne i obavještajne službe, nadzorni i inspekcijski te pravosudni organi.
Uspostava novoga okvira slovenske nacionalne sigurnosti
Dana 25. lipnja 1991. Slovenska skupština proglasila je nezavisnost Slovenije, što ju je u političkom i pravnom smislu obavezalo da preuzme funkcije državne vlasti na svojem teritoriju. Samo dan nakon proglašenja nezavisnosti u Sloveniji došlo je do intervencije JNA oklopnim i zračnim snagama. Neučinkovitom akcijom, u listopadu 1991.godine JNA napušta teritorij Slovenije, a nadzor nad slovenskim teritorijem preuzele su jedinice slovenske TO i policijske snage. Upravo se od tog trenutka povećala potreba za izgradnjom novog sustava nacionalne sigurnosti. Potrebu razvoja novoga sustava nacionalne sigurnosti u svojim programima naglašavale su većine slovenskih političkih stranaka. Prema Grizoldu u pokušajima da se odluče između nove slovenske vojske i Slovenije kao demilitariziranog područja, došlo je do raskola unutar samih stranaka, ali i do raskola u samoj slovenskoj javnosti.
Nakon prvih višestranačkih izbora novoizabrana slovenska skupština je uvela promjene u zakonodavstvo, što je na koncu dovelo do ukidanja naslijeđenog autoritarnog političkog sustava. Ukinuta je prijašnja uska povezanost vojske i komunističke partije, kao i potreba da se profesionalno vojno osoblje učlanjuje u bilo koju stranku. U vojsci su zabranjene sve stranačke aktivnosti, ukinuta su vjerska ograničenja i diskriminacija. Vojni kampus je postao pristupačniji što se tiče spola, društvenog podrijetla i vjere, a nacionalno i kulturno homogeniji. Grizold ističe kako su ženama postali pristupačniji položaji profesionalnih časnika i viših zapovjednika. Vojska je stavljena pod strogi civilni nadzor a ministar obrane je civil koji izravno odgovara skupštini i Vladi.
No, usprkos pozitivnom razvoju civilno-vojnih odnosa i cijelog sustava nacionalne sigurnosti, Grizold ističe kako su se pojavili problemi koji su usporili izgradnju demokratskog sustava. Takve teškoće se pojavljuju danas u Sloveniji, koja je obilježena visokim stupnjem ispolitiziranosti.
Tijekom prijelaza iz autoritarnog u demokratsku društveno-političku strukturu, koja uključuje i stvaranje novog sustava slovenske nacionalne sigurnosti, prema Grizoldu najproblematičnija je sadašnja politička elita. Upravo u njoj vidi nesposobnost ili nevoljkost da prevlada unutarnje antagonizme i ideološka neslaganja kojima se korijen nalazi duboko u režimskoj prošlosti.
Izvori ugrožavanja i upravljanje nacionalnom sigurnošću
Republika Slovenija kao izvore ugrožavanja svoje nacionalne sigurnosti u obzir uzima sve vrste opasnosti. Konkretno se pritom uzimaju u obzir opasnosti poput moguće oružane agresije, organizirani i međunarodni kriminal, svi oblici ugrožavanja bilo osobne ili kolektivne sigurnosti, pa i različiti oblici ugrožavanja čovjekovog okoliša.
Siniša Tatalović u članku Nacionalna sigurnost Republike Slovenije navodi mišljenje Slovenskih stratega, koji smatraju da sigurnost Slovenije može biti ugrožena zbog neriješenih nacionalnih, gospodarskih, političkih i drugih odnosa i interesa među državama koje su nastale na području SFRJ-a, kao i nastojanja da se ti odnosi rješavaju silom. Zatim zbog neriješenih graničnih problema na Balkanu, kao i oživljavanje potencijalnih kriznih žarišta u Europi ili na Istoku. Ugrožavanje unutarnje sigurnosti Republike Slovenije je mnogo raznovrsnije jer ubraja posredno ili neposredno rušenje ustavnog uređenja (poticanjem izvanrednog stanja ili terorističkim aktivnostima), rast različitih pojavnih oblika kriminala unutar same države ili rast organiziranog međunarodnog kriminala ( pritom se misli na trgovinu drogama, oružjem, bijelim robljem itd.), različiti oblici ekonomskog kriminala (procesi privatizacije), kao i povećanje kršenja javnog reda i mira. A između ostalog i brojniji neovlašteni prelasci državne granice s naglaskom na brojnije prelaske izbjeglica preko državnih granica. S obzirom na izvore ugroza, glavnu ulogu u sprječavanju ugroza imaju državne funkcije. Republika Slovenija je uređena kao parlamentarna demokracija u kojoj su državne funkcije podijeljene na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. U skladu s brojnim zadaćama poput donošenja zakona u području nacionalne sigurnosti, proglašavanja izvanrednog stanja, te odluka o uporabi oružanih snaga glavnu ulogu ima Državni zbor. S obzirom na nadležnosti Državnog zbora, može se zaključiti da Državni zbor može znatno utjecati na organiziranje i funkcioniranje sustava nacionalne sigurnosti.
Usvajanjem novog Ustava, Slovenija se suočila s problemom uplitanja vojske u politiku. Problem je riješen smjenjivanjem tadašnjeg ministra obrane Janeza Janše te uspostavljanjem nadzora nad vojskom određenog u novom Ustavu, kojim je utvrđen daljnji odnos između civilnih i vojnih institucija. Iz ustavnih nadležnosti predsjednika Slovenije zaključuje se da on, unatoč činjenici da je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, u području nacionalne sigurnosti i obrane nema velike ovlasti. Iznimna je situacija kada se Državni zbor ne može sastati. Što se tiče Vlade, ona na raspolaganju ima Savjet za nacionalnu sigurnost kao savjetodavni i koordinativni organ za područje obrane, sigurnosnog sustava, zaštite i spašavanja kao i za druga pitanja nacionalne sigurnosti. Dok je u nadležnosti Ministarstva obrane upravljanje obrambenim poslovima na čijem vrhu je ministar, kojeg po pravilu predlaže predsjednik Vlade, a imenuje Državni zbor.
Međunarodni aspekt slovenske politike nacionalne sigurnosti
Na međunarodnom planu Slovenija je umjesto takmičenja prihvatila suradnju kao glavnu strategiju međunarodnog rješavanja sporova. O odgovornosti slovenske države za nacionalnu sigurnost iznesena je u Rezoluciji o načelima nacionalne sigurnosti u Republici Sloveniji. Donosi ju slovenska skupština u prosincu 1993. godine, a u njoj se navodi da se Slovenija obavezuje na miroljubivo rješavanje međudržavnih sukoba i smanjenje teškog naoružanja. Međunarodni aspekt slovenske mirnodopske politike nacionalne sigurnosti se temelji na politici obrambenog oslanjanja na vlastite snage, dok s druge strane uskog povezivanja s NATO-om (čija je članica postala 2004. godine).
Slovenska vlada teži jačanju dobrosusjedskih odnosa kao jednom od načela vođenja vanjske politike. Gledano u cjelini, ti su odnosi dobri unatoč još uvijek ne riješenim problemima s Italijom i Hrvatskom. Riječ je o zahtjevima talijanskih optanata glede imovinskih prava koja nisu riješena i pitanje granica s Hrvatskom. Vidljiv je značajan napredak i u priključivanju Zapadu, posebice Europskoj uniji i već spomenutom NATO-u. Izrazila je snažnu potporu NATO-vom Programu partnerstva za mir, a u samom djelovanju NATO-a sudjeluje u zajedničkim vježbama, izobrazbama časnika, osuvremenjivanju časnika i njihovom prilagođavanju NATO-vim snagama. Na taj način je izmijenjen dotadašnji sustav obuke koji je bio utemeljen na ruskom modelu, a zamijenjen je novim NATO sustavom. Tatalović ističe kako je u samom procesu izgradnje nacionalne sigurnosti i oružanih snaga te njihovom prilagođavanju NATO standardima, Slovenija se suočila s četiri problema koji su karakteristični za zemlje u tranziciji. Riječ je o konverziji vojne industrije, koja je u Sloveniji bila razvijena kao dio vojne industrije SFRJ-a čijim je krahom doživjela slom, te su potrebna golema financijska ulaganja. Druga skupina problema odnosi se na depolitizaciju vojske koja je još uvijek pod utjecajem politike. Dok se treća skupina problema odnosi na obuku vojnika i časnika prema NATO standardima. Četvrta skupina problema vezana je za popunu oružanih snaga.
Republika Slovenija nakon što se u lipanjsko-srpanjskom ratu 1991. godine izborila za samostalnost i suverenitet, započela je na intenzivnoj izgradnji sustava nacionalne sigurnosti. Danas uređena kao parlamentarna demokracija s 2,053 014 stanovnika, u mirnodopskom dijelu ima oko 9, 550 vojnika, dok u pričuvi broji 53, 000 vojnika. Riječ je dobrom broju, s obzirom na činjenicu da nije imala vlastite oružane snage prije uspostavljanja samostalnosti. Suočena s potrebom izgradnje novih oružanih snaga, kao i namjerom da što prije izgradi vlastite oružane snage, koje bi uskladila sa zapadnim standardima, 2. ožujka 1994. stupa u Partnerstvo za mir. Kreiranjem sustava nacionalne sigurnosti koji obuhvaća obrambeni, sigurnosni i sustav zaštite i sprječavanja, Slovenija je učinila velike korake u prilagođavanju kriterijima za pristup NATO ali i EU. Smatram da je pritom važno za Sloveniju da osim vlastitih potreba, treba obratiti pozornost na trenutačni razvoj situacije kako u europskom, tako i u svjetskom sigurnosnom okružju. A tako i dalje definirati sustav nacionalne sigurnosti koji bi bio prilagođen novom sigurnosnom okruženju. Dio naglaska trebao bi biti i na poboljšavanju odnosa s Hrvatskom, gdje su otvorena brojna područja na kojima je potreban konsenzus.
Dobrosusjedski odnosi su definirani kao jedni od važnijih činitelja stabilnog nacionalnog sustava, koje bi trebalo i dalje podržavati, ali i održavati. Danas je vojska pod civilnim nadzorom, a njezinom reformom je ukinut povlašteni položaj u kojem je uživala u vodećoj vladajućoj stranci. Prilikom promjena civilno-vojnih odnosa, pojavili su se problemi prilikom izgradnje sustava nacionalne sigurnosti, kojima je na vidjelo došao problem da građani i stručnjaci nemaju dovoljno jak utjecaj kojim bi utjecali na odluke elite. Točan odgovor na pitanje treba li reorganizirati Slovensku vojsku ili demilitarizirati zemlju je teško dati. No, prema vlastitom mišljenju i s obzirom na činjenicu da za razliku od ostalih bivših socijalističkih zemalja Slovenija nije bila članica Varšavskog pakta, čime je njezin prijelaz u demokraciju na neki način bio lakši. Reorganizacija vojske bi bio dobar izbor s obzirom da je prostor Europe sve nestabilniji zbog pojačanog trafikinga ljudima, robom, oružjem ali i terorističkim napadima koji se događaju diljem Svijeta.
©MademoiselleCoco
