Terorizam se danas jako razvio i u koraku s daljnjim razvijanjem terorizma, njegovih metoda i terorističkih organizacija mijenjaju se i sami zakoni i mjere poslije i prije terorističkih napada.
Poslije svakog terorističkog napada posljedice su gotovo uvijek iste – poginuli ljudi, materijalna šteta te negativan efekt na populaciju oko mjesta napada te smišljavanje načina kako da se ista stvar opet ne ponovi.
Danas po mišljenju stručnjaka za terorizam iza svih jačih i organiziranijih terorističkih organizacija stoje vlade određenih država pružajući im skloništa, logistiku ili informacije. Tako da ako se točno zna da iza neke terorističke organizacije stoji određena država ili ta ista organizacija kontrolira veći dio te države ekonomske ili vojne sankcije u tom slučaju mogu biti usmjerene prema toj državi koja pomaže dotičnu terorističku organizaciju.
Većina terorističkih napada usmjerenih protiv SAD – a su osuđeni od gotovo svih država na svijetu s izrazima sućuti što je naravno samo izraz pristojnosti i tapšanje po ramenima. U određenim situacijama poslije takvih napada bi se stvarala savezništva ili bi se napokon dobio dokaz ili odobrenje za akciju protiv počinitelja napada.
Jedna od posljedica terorističkih napada je također zbrinjavanje i pomaganje obiteljima stradalih. ''Sprječavanju terorizma, pomažući svojim žrtvama, jačanje solidarnosti sa žrtvama i među, i uključivanje civilnog društva u tom nastojanju je presudno kako bi se poboljšala sigurnost i njegovati dugoročne stabilnosti. Osnažujući žrtvama terorizma, države su jačajući njihove vrlo društva od budućih terorističkih prijetnji.'' U protuterorističkim strategijama Ujedinjenih Naroda se spominje da bi se na bazi volonterstva trebali uspostaviti sistemi za pomoć žrtvama terorističkih napada koje bi promovirale njihove potrebe i omogućavale im normalan život. Ujedinjeni Narodi također smatraju da većim znanjem i s većom upletenošću društva u pomoć i solidarnost žrtvama napada pomažu u osuđivanju i daljnjoj preventivi terorističkih napada.
Još jedna zanimljivi primjer je Izrael, pošto je Izrael jedna od učestalijih meta terorističkih napada. Izraelski stručnjaci za terorizam terorizam tretiraju kao posebnu vrstu traume pošto za razliku od automobilske nesreće žrtve terorističkih napada se oporavljaju duže u bolnicama i imaju veću potrebu za hitnim operacijama. Također u slučaju napada bombaša samoubojice žrtve često odmah na mjestu napada ne mogu biti dijagnosticirane s težinom ozljeda pošto je čest slučaj da se na bombe još dodaju čavli i razne kuglice pa se ne može na prvi pogled znati težina ozljeda unutarnjih organa. Po istraživanjima u Izraelu deset posto ranjenih u terorističkim napadima odmah se hitno operira dok dvije trećine stradalih biva otpušteno iz bolnice u idućih nekoliko sati. Dobra utreniranost, oprema i brzi odaziv uniforma zaduženih za pomoć su ključni za uspješno nošenje sa posljedicama napada, a ovdje pomaže i činjenica da je gotovo svaki građanin Izraela služio u Izraelskim obrambenim snagama te ima osnovnu obuku za hitne slučajeve koja je korisna zbog upućenosti građana da naprave mjesta za vozila hitne pomoći, da sami ne prevoze svojim sredstvima teško ozlijeđene te da paze na zaostale ili sekundarne eksplozivne naprave – pošto je u prošlosti znalo biti napada sa namjerom da agencije za odaziv na terorističke napade reagiraju na određeni poziv, a da bi stvarna meta bile osobe koje dolaze na scenu pomoći takozvani ''first responders''. Brza evakuacija mjesta napada se smatra nužnom. Procjena ozljeda da bi se odvojili kritično ozlijeđeni i oni lakše ozlijeđeni te pomaganje unesrećenima je također iznimno bitna te ovdje razni instituti savjetuju razodijevanje unesrećenih u slučaju da je među unesrećenima drugi bombaš samoubojica kojemu je cilj bolnica ili mu jednostavno bomba nije eksplodirala te se i iz toga razloga nikada ne uzimaju pripadajuće stvari unesrećenih poput torbi i sličnih stvari. Sve to da bi se ljudi čim prije na napadnutom području mogli čim prije vratiti ka normalnom životu, čak i u najgušće naseljenim područjima vraćanje stvari u normalu traje četiri do šest sati. Također jedna od posljedica napada su emocionalno ozlijeđeni strahom i zabrinutošću od sličnih mogućih napada čiji je omjer u uspredbi s fizički ozlijeđenima deset naprema jedan unatoč činjenici da su teroristički napadi normalna svakodnevica u Izraelu te većina građana se nosi sa time normalno i imaju normalne životne rutine. Po tome se Izraelci jako razlikuju od većine drugih zemalja žrtava terorističkih napada.
Cilj svih terorističkih napada na Izrael bio je da se poremeti normalan život što gotovo nikada napadačima nije uspijevalo pošto danas civili u Izraelu gledaju na terorističke napade kao na normalnu svakodnevicu.
U SAD - u se iznimno povećalo rasno profiliranje islamskih i arapskih manjina zbog terorističkih napada krajem 20. stoljeća na SAD, ali se počelo iznimno povećavati tek nakon napada 11. rujna te na kraju ''ratom protiv terorizma''. Rasno profiliranje se smatra kršenjem osnovnim ljudskih prava, no u isto vrijeme službama za sigurnost statistički omogućuje da budu efektivniji. To se ponajviše očituje u zaustavljanju u prometu pošto u SAD – u policija smije pretražiti zaustavljeno vozilo ukoliko sumnja da se u vozilu nalaze ilegalne stvari poput oružja ili droge. Te se očituje također u pregledima u zrakoplovnim lukama. Naime arapske manjine su poslije tih napada počeli biti viđeni češće kao potencijalne prijetnje samo na temelju svoje religiozne ili etničke pripadnosti. Neke ekstremne skupine u SAD – u su išle toliko daleko da su prebijali i ubijali muslimane te ljude jednostavno sa većim bradama pošto bi podsjećali na talibane ili muslimane.
Rasno profiliranje je također problem u Rusiji pošto se ondje tamnoputiji ljudi ili sa čečenskim prezimenima također tretiraju sa oprezom i povećanom kontrolom nakon dugogodišnjih ratova i sukoba Rusije sa Čečenijom. To se pripisuje pretežno lokalnim službama pošto je komunikacija Moskve i ostalih velikih prostranstva u Rusiji još uvijek slaba. No izuzev službenih vlasti Čečenima veliki problem predstavljaju takozvani ''skinheadsi'' i druge neonacističke skupine u Rusiji koje se povećavaju iz godine u godinu te čak uživaju tihu javnu potporu. Smatra se da je odnos policije prema Čečenima te skinheadsa prema Čečenima gotovo isti samo što jedni djeluju u okrilju zakona podmetajući Čečenima oružja i droge, a ovi drugi bez okrilja zakona jednostavno napadajući čečensku manjinu kako znaju i kojim sredstvima stignu. Kao jedan od problema rasnog profiliranja se spominju policajci koji su služili u ratu protiv Čečena te nakon rata bez adekvatnog savjetovanja i psihičke pomoći jednostavno nastavili raditi kao policajci što u kombinaciji sa javnim raspoloženjem protiv Čečena čine opasnu mješavinu.
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar