Korejski rat

Na kraju Drugog svjetskog rata svijet se upoznao sa svojom najvećom prijetnjom, atomskom bombom. Bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki značilo je potpuni poraz i predaju Japana.

Planiranje poslijeratnih operacija na Pacifiku bio je sljedeći korak Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, ni Sovjetski savez nije mirovao. U vrijeme napada na Hiroshimu i Nagasaki Sovjetski je savez objavio rat Japanu i počeo napadati japanske trupe na sjeveroistoku Azije.

Saznavši da je Sovjetski savez već ušao na sjeveroistok korejskog poluotoka, Sjedinjene Države odlučile su poslati svoje snage kao protuteža sovjetskom širenju. Korejski poluotok već je tada bio podijeljen 38. paralelom, ali u ovom slučaju ona je predstavljala crtu razgraničenja između sovjetskih snaga na sjeveru i američkih snaga na jugu. Svijet se nije ni snašao, a već je započinjao sasvim novi rat, poznatiji kao hladni rat.Korejski rat bio je neizbježan, samo je bilo pitanje kada će izbiti i kolikom jačinom. 

Brojni neuspjeli pokušaji ujedinjenja prethodili su korejskom ratu. Na sastanku ministara vanjskih poslova u Moskvi Sjedinjene Države predložile su hitnu uspostavu jedinstvene uprave u Koreji pod vodstvom zapovjednika. Na taj način Sjedinjene bi Države i Sovjetski savez, zajedno s Kinom i Ujedinjenim Kraljevstvom, činile savez sila s izvršnim vijećem i visokim povjerenikom na vrhu. Plan je bio da Koreja za pet do deset godina postane nezavisna zemlja. Sovjeti su uzvratili drugačijim prijedlogom. Željeli su da se sazove konferencija između predstavnika dviju okupacijskih sila, na kojoj bi se raspravljalo o problemima koji pogađaju i Sjevernu i Južnu Koreju te o koordinaciji administrativno-ekonomskih pitanja između dvije zone. Nadalje, željeli su uspostaviti Zajedničku komisiju, također sastavljenu od predstavnika dviju okupacijskih sila, koja bi davala prijedloge za formiranje privremene korejske vlade. Svi prijedlozi morali su biti odobreni od strane Sjedinjenih Država i Sovjetskog saveza. Sjedinjene su Države u želji za što bržim dogovorom prihvatile prijedlog.

Preliminarna konferencija između dviju okupacijskih sila započela je 16. siječnja 1946. godine u Seoulu. Amerikanci su željeli što širu i bržu integraciju dviju zona, ali su Sovjeti željeli raspravljati samo o ekonomskim razmjenama i prijevozu robe. Nakon tri tjedna pregovori su završili s nekoliko nategnutih dogovora, od kojih mnogi nikada nisu ni provedeni. Ni Zajednička komisija nije davala rezultate. Pregovori s korejskim grupama oko uspostavljanja privremene vlade došli su do mrtve točke. Problemi koji su se pojavili već na prvoj sjednici pokazali su se nerješivima. Rezultat neuspjelih pregovora bio je predvidljiv, uzevši u obzir stalan jaz između dviju korejskih politika, a posebice kontinuirano neslaganje Sjedinjenih Država i Sovjetskog saveza.

Korejski rat započeo je 25. lipnja 1950. godine. Snage Sjeverne Koreje prešle su 38. paralelu u nedjelju nekoliko sati prije zore i pokrenule artiljerijsku paljbu na snage na jugu. Napad je došao kao neugodno iznenađenje, ponajviše jer su brojni južnokorejski i američki vojnici taj vikend bili na dopustu. Napad se odvijao brzo u korist Sjeverne Koreje, što je rezultiralo opasnim približavanjem sjevernokorejskih trupa glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu. U međuvremenu, Sjedinjene Države nastojale su napraviti plan kako bi pomogle Južnoj Koreji, ali su odlučile da je najbolje obratiti se Ujedinjenim narodima. Stupile su u kontakt s tadašnjim Glavnim tajnikom UN-a Trygveom Liem, da što prije sazove sastanak Vijeća sigurnosti. Svi članovi Vijeća sigurnosti prisustvovali su sastanku, osim Sovjetskog saveza koji je bojkotirao protiv Vijeća, navodno zbog neuspjeha Vijeća da nacionalističku vladu u Kini zamijeni komunističkom.Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju u kojoj poziva Sjevernu Koreju na prekid vatre i neprijateljstva, ali to nije donijelo pozitivne rezultate jer je, dva dana kasnije, Sjeverna Koreja napala Seoul.

Nakon što su brzim napredovanjem sjevernokorejske vojske Amerikanci bili prisiljeni povući se s korejskog poluotoka, vratili su se u srpnju 1950. godine odlučniji nego ikad privesti rat kraju. MacArthur, zapovjednik snaga UN-a, predložio je protuofenzivu koja je podrazumijevala iskrcavanje u Inchonu, seoulskoj luci koja se nalazi blizu 38. paralele. Dana 15. rujna taj plan je proveden u djelo. Snage UN-a započele su operaciju u Inchonu iznenadivši potpuno sjevernokorejsku vojsku, što je rezultiralo brzim napredovanjem južnokorejskih i UN-ovih snaga prema sjeveruČinilo se da će rat ubrzo završiti, međutim, sreća je bila kratkog vijeka.

MacArthur se prevario u procjeni. Smatrao je da Sovjetski savez i Kina neće intervenirati. Imao je pravo što se tiče Sovjeta, ali pogriješio je što se tiče Kineza.Zhou En-lai, kineski premijer i ministar vanjskih poslova, izjavio je da kineski narod apsolutno neće tolerirati stranu agresiju niti će mirno gledati kako imperijalisti divljački napadaju njihove susjede Amerikanci su ignorirali upozorenja Kine, što je natjeralo Kinu u rat. Ulaskom Kine rat se sve više pretvarao u američko-kineski sukob. Kinezi su bili uvjereni da Amerikanci namjeravaju provoditi antikomunističku kampanju stoga su napali prvi. Kina je brzo napredovala zbog čega su južnokorejske i UN-ove snage bile ponovno prisiljene na povlačenje.

Nakon druge kineske ofenzive 1951. godine, kinesko je napredovanje zapelo. Zapovjednik MacArthur smatrao je kako se potpuna pobjeda može ostvariti samo vojnim porazom Kine. Na vlastitu inicijativu je protivnicima uputio oštar zahtjev da prihvate primirje uz prijetnju masovnom odmazdom ako odbiju zahtjev. Tadašnji američki predsjednik Truman ga je smijenio jer je prekoračio ovlaštenja te ga je optužio da vodi politiku koju ne odobrava njegova vlada. Naporne i mukotrpne borbe natjerale su sukobljene strane na kompromis. Preliminarno primirje započelo je 27. studenog 1951. godine, međutim, borbe i pregovori trajali su još dvije godine. Konačno primirje potpisano je 27. srpnja 1953. godine.

©MademoiselleCoco