Izrael je prvo 1978. napao Južni Libanon, u kojem su većinom živjeli Šijiti ali i pripadnici PLO-a, te je osim napada na PLO imao za cilj stvoriti „sigurnosnu zonu oko svoje granice“. No mnogo veću i bitniju invaziju Izrael je izveo 1982. godine, žestokim bombardiranjem Beiruta, i uspio protjerati PLO iz Beiruta u Južni Libanon, a daljnjim akcijama i bombardiranjem i iz Južnog Libanona kojeg potom okupiraju.
Pritom su još dodatno uništili već opustošjeli Libanon i pogotovo Beirut, a Libanonski građanski rat je s okupacijom i Sirije i Izraela definitivno dobio regionalnu dimenziju. Izraelski političar Uri Avnery (zastupnik u Knessetu od 1965.-74. i 1979.-81.) reći će 30 godina nakon toga da je to bio najgluplji rat u povijesti Izraela, da je cijeli budući kaos na Bliskom istoku (sve do današnjih dana) direktna posljedica "najglupljeg izraelskog rata u povijesti", te navodi kako je Izrael napao Libanon na temelju laži i provokacija u suradnji sa SAD-om: „Ovog tjedna, prije 30 godina, izraelska vojska prešla je u libanonski teritorij i započela najgluplji rat u povijesti Izraela. Trajao je ukupno 18 godina. Oko 1,500 izraelskih vojnika i nebrojeno Libanonaca i Palestinaca je poginulo. Gotovo svi ratovi su bazirani na lažima. Laži se smatraju legitimnim instrumentima rata. Laži su počele sa službenim nazivom: "Operacija Mira u Galileji".
Pred kraj svbnja, ministar obrane Ariel Sharon našao se s američkim državnim tajnikom, Alexander Haigom. Zatražio je američko odobrenje za invaziju na Libanon. Haig mu je uzvratio kako SAD neće to dopustiti, osim ako se ne desi nekakva međunarodno priznata provokacija. I pazite čuda - provokacija se dostavila odmah. Abu Nidal, anti-Arafat i anti-PLO terorista, poslao je vlastitog nećaka da ubije izraelskog ambasadora u Londonu. Kao odgovor, Izrael je bombardirao Bejrut. Laž "pucali su na nas svaki dan" toliko se uglavila u glavama javnosti da je danas doslovno beskorisno pokušati je opovrgnuti. To je idealan primjer kako jedan mit može postati dio javnog mijenja, čak i kod onih ljudi koji su na svoje oči vidjeli da je istina sasvim drugačija.“
Uskoro u Libanon pristižu zapadne snage, SAD, Francuska, Velika Britanija i Italija, da pomognu libanonskim vlastima u evakuaciji PLO-a koji tada definitivno odlazi iz Libanona, ostavljajući za sobom duboko podijeljene i sukobljene Libanonce. Ovdje treba napomenuti da se stav vladajućih maronita drastično promijenio 1977. kad je u Izraelu na vlast došao (premijerom postao) Menachem Begin, koji je otvoreno podupirao maronite, zbog čega su oni u njemu pronašli novog saveznika, a onda se zbog toga naravno našli u sukobu sa Sirijom. Kulminacija događaja koja je uslijedila nakon izraelske invazije u velikoj je mjeri odredila snažan negativan stav libanonske javnosti prema maronitima; Maronitska Falangistička milicija je, zajedno s Izraelom, izvršila masakr u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabri i Shatili, ubivši između 750 i 3500 Palestinaca. Ovdje opet treba citirati Avnerya: „Devet mjeseci prije rata, Sharon mi je rekao o svom Planu za „Novi Bliski Istok“: 1) Napasti Libanon i postaviti na vlast kršćanskog diktatora koji će služiti interesima Izraela; 2) Protjerati Sirijce iz Libanona; 3) Protjerati Palestince iz Libanona u Siriju, od kuda bi tada bili gurnuti od strane Sirijaca u Jordan.“ Prema njemu, Sharon je instalirao Bashir Gemayela za „diktatora u Libanonu. Tada je dao kršćanskim falangama da izvrše masakr u mjestima Sabra i Shatila kako bi prestrašio Palestince da pobjegnu u Siriju.“
Nakon toga većina javnosti bila je zgrožena i Izraelom i maronitima. Naredne godine libanonska maronitska vlast je sudjelovala u pregovorima s Izraelom (pod pokroviteljstvom SAD-a) o povlačenju Izraela iz Južnog Libanona, prilikom kojeg je Sirija obznanila da će se i ona povući, samo ako se Izrael povuče. No, postignut dogovor između Libanona, Izraela i SAD-a nije nikako odgovarao Siriji, jer je Izrael njime želio uspostaviti sigurnosne zone po jugu Libanona što je ona vidjela kao prijetnju. Mnoge opozicijske snage, a i velik dio javnosti (zbog masakra maronitskih snaga udruženih s Izraelom) snažno se protivio bilo kakvom sporazumu s Izraelom. Ipak, sporazum je bio potpisan, ali nije ostao dugo na snazi. Unatoč njemu, Izrael se samo djelomično povukao, s pozicija oko strateški bitne ceste Beirut-Damask, ali je na jugu Libanona ostao itekako vojno prisutan. Krajem 1983. zapadne snage povlače se iz Libanona nakon što su osjetile svu brutalnost libanonskog rata na vlasitoj koži, te Sirija (p)ostaje jedini hegemon u Libanonu. Maronitske vlasti tad im se ponovno politički približavaju, odbacuju sporazum s Izraelom, i uspostavljaju vladu nacionalnog jedinstva (sa Sirijom dakako).
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar