Izrael je već krajem 1968. napao Beirut, kao odmazdu PLO-u u njihovom međusobnom sukobu, čiji je sudionik Libanon neizbježno morao postati otkad je PLO došao. I to je potpuno zateklo i paraliziralo libanonske vlasti i dovelo do opće polarizcije društva oko politike službene vlasti prema PLO-u, što će biti jedan od glavnih uzroka nadolazećeg građanskog rata.
Stvorena su dva nova pokreta: Libanonski nacionalni pokret (LNP), koji je snažno podržavao PLO, i Amal, populistička organizacija Šijta. 1970. PLO se i službeno nastanio u Beirutu a 1973. Izrael ponovo napada srce Beiruta kao odmazdu PLO-u, nakon čega su maroniti, koji su tad bili na vlasti, konačno zauzeli malo čvršći stav i okrenuli se protiv PLO-a, što je uzrokovalo sukob LNP-a i maronita i tako je počeo građanski rat. Dolazak PLO-a u Libanon može se smatrati glavnim uzrokom krvavog građanskog rata u Libanonu, jer je još više produbio podjelu ionako već jako fragmentiranog libanonskog društva i katalizirao sukobe između pojedinih skupina.
Sirija u prvim godinama Libanonskog građanskog rata
Sirija je podupirala PLO i LNP prije početka rata, ali je sada, u slučaju njihove pobjede u Libanonu (koja je bila vrlo izgledna jer se multikonfesionalna libanonska državna vojska koja je bila u sukobu s njima, brzo raspala), bila sigurna da će Izrael zauzeti Libanon koji je tako podijeljen postao lak plijen. Zato se okreće Maronitima kojima nakon raspada vojske nije preostalo ništa drugo osim da zovu Siriju u pomoć, ni ne sluteći da će prisustvo Sirije u njihovoj državi trajati narednih 29 godina.
Sirijske snage zaustavile su osvajanje Libanona od strane LNP-a i PLO-a, te je uskoro dogovoren prekid vatre između Nacionalnog fronta (saveza sirijskih snaga i maronita) na jednoj i LNP-PLO koalicije na drugoj strani, na arapskom summitu u Cairu u listopadu 1976. godine gdje je potpisan Rijadski sporazum. Njime su također formirane Arapske snage odvraćanja (ADF), koje su bile zadužene za sigurnost u Libanonu, a kroz koje je Sirija (kao jedna od zemalja prisutnih u ADF-u) stekla legitimnost za svoje prisustvo u Libanonu. Uskoro vojne snage ostalih zemalja odlaze i Sirija tako postaje glavna i jedina zemlja koja održava mir i red u Libanonu. No, do nikakvog trajnog mira nije došlo; Sirija nije niti pokušala razoružati sukobljene libanonske grupe, iako je to bila jedna od zadaća Rijadskog sporazuma. Jedino što je činila jest ugušila nasilje - tek onda kad bi do njega došlo. Tolerirala je sve grupe ali nije niti jednu posebno podupirala, te se Libanon nastavio gušiti u krvi i čestim terorističkim napadima. Stvoren je dojam da je Sirija gledala samo svoje interese i da joj je upravo takva situacija odgovarala, više nego stvarni mir.
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar