Talijanska vanjska politika 2010. godine bila je pod utjecajem tri politička procesa, koja su slabila ili bar propitivala daljnju međunarodnu ulogu i poziciju zemlje.
1. Daljnje slabljenje multilateralne opcije- 2010. multilatealni okvir međunarodnih političkih i ekonmoskih veza prošao je treansformaciju tako što je 2009 godine osnovana skupina G20 kao odgovor na globalnu ekonomsku krizu i raspodjelu globalne moći. Isprva je Italija pokušala braniti ulogu G8 na Samitu u Aquilai 2009 godine, no naposljetku je podržala njenju transformaciju u G20. G20 je pokazala svoju funkcionalnost i koheziju unatoč povećanju broja članica. ZA Italiju je to značilo prvenstveno gubljenje relativne moći utjecaja, što je značilo prijelaz sa fokusiranja na centralnu ekonomiju prema rastućim globalnim i regionalnim silama poput Brazila, Rusije, Indije i Kine.
2. Efekti ekonomske krize- Italija se nalazi između najslabijih i najstabilnijih država koje je pogodila globalna ekonomska kriza.
3. Kriza međunarodne politike i institucija- odnosi se na klijentelizam, ranjivost stranačkog sustava, transformacije ekonomije i financija; a na socijalnoj razini to se visoka nezaposlenost, socijalni konflikti
Ti faktori doveli su do loše slike o zemlji u inozemstvu, gledano s opće razine. dublje gledano, politička i institucionalna kriza daje mogućnost rasta drugim povijesnim konstantama talijanske vanjske politike; što je njena podčinjenost međunarodnoj politici koja nadalje umanjuje pažnju zemlje i njene političke elite od njenih obveza i međunarodnih događanja.
Postoji komparativna slabost Italije, uglavnom povezana s dva čimbenika. Prvi je rezultat krize multilateralnog sustava u cjelini i europskih neizvjesnosti. Referentni okvir koji je definirao opseg i granice talijanske vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata je izgubio svoju globalne važnosti i normativnu snagu. Drugi faktor je posljedica krhke ekonomije i politike u zemlji i otkriva velike poteškoće s kojima se Italija susreće kada se mora natjecati s drugim sugovornicima
.
No, osim tih granica i teškoća, osnovni problem za zemlju koja se definira kao "srednja snaga" Je izdvajanje strategije kojom će najbolje koristiti oskudna sredstva.
Što onda može biti talijanska strategija? Neki sumnjaju da ju je potrebno definirati, jer se boje da će to završiti ograničavanjem slobode izbora i da će nas natjerati da gubitak dragocjenih prilika. To bi se moglo definirati kao "dvostruki" pristup vanjskoj politici: pojam koji je već uvelike koristio u prošlosti da bi se opisao (ponekad i nepravedno, tako bude) napor diplomacije, i prije i poslije formiranja unitarne države, koji često odbacuju zbog tumačenja smislu Machiavellizma ili obične komercijalne pohlepe.
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar