„Mit o žrtvi“

Mit o žrtvi ili žrtvama je bio neka vrsta legitimiteta vladavine i Tita i Miloševića i Tuđmana.

Tito je 1945. godine iznio podatak o 1,7 milijuna poginulih u 2. svjetkom ratu (10% stanovništva cjelokupne Jugoslavije) (Sundhaussen, 2006, 247). Naravno da je to bila laž i da je broj žrtava uveličan, ali što je broj žrtava bio veći, to je i Titova pozicija bila čvršća. U Hrvatskoj se 90-ih javlja proces rehabilitacije Bleiburga. Tuđman je koristio Titovu taktiku i to mu se uvelike isplatilo. Bleiburg je postao simbolom sjećanja na civile koji su stradali od nemilosrdne ruke Josipa Broza i komunista.

Od 90-ih do danas Bleiburg je postao jedna vrsta hodočašća. Mjesto na kojem svake godine vidimo ustaške simbole i znakovlje. Bleiburg je postao „priča svakodnevnice“. Vjeran Pavlaković zaključuje da su i u 90-ima i danas političari, Katolička crkva, udruge ratnih veterana i mediji ti koji su glasniji u stvaranju narativa u javnoj sferi, a povjesničari su tihi i njima pripada sporedna uloga (Pavlaković, 2009, 169).

Ekvivalent Bleiburga u srpskom diskursu 90-ih je bio Jasenovac u kojem je također i Milošević izvlačio svoj legitimitet. Propaganda o genocidu hrvatskog naroda nad Srbima je i njemu donijela bodove u političkom svijetu. Postoji još jedan pojam o kojemu se ne priča toliko i srpska propaganda ga je zbog Jasenovca stavila u stranu, a zove se „srpski Bleiburg“ ili tzv. „Priča o belim vratovima“. Nakon što su komunisti i Tito potpuno zaposjeli Beograd 1944. godine i kada su se četnici već predali, krenula je čista onih četnika koji su uspjeli umaknuti. „Beli vratovi“ simboliziraju svježe obrijane brade i kosu koje sunce još nije uspjelo potamniti. Slani su na Srijemski front na prve linije kao topovsko meso Nijemcima koji su bili u povlačenju.

©MademoiselleCoco