Povijesno najutjecajniji prikaz anarhije dao je Thomas Hobbes u svojem opisu prirodnog stanja koje prethodi uspostavi državnog suvereniteta.
Prema riječima Michaela Smitha Hobbesova “analiza prirodnog stanja ostaje odredbeno obilježje realističke misli.
Njegov pojam međunarodnog prirodnog stanja kao stanja rata dijele praktički svi koji se smatraju realistima” (Smith 1986: 13, u Williams 1996: 213). Oslanjajući se na Hobbesovu analizu prirodnog stanja na individualnoj razini, realisti elemente te analize primjenjuju na međunarodne odnose s ciljem da izvuku isti zaključak kao i Hobbes – u prirodnom stanju moralna načela ne igraju nikakvu ulogu.
U svijetu u kojemu ne postoji globalni suveren koji bi jamčio sigurnost i opstanak državama, za svaku od njih racionalno je da se posluži svim raspoloživim sredstvima kako bi se osigurala od dominacije drugih država. Razlog za Hobbesov skepticizam u pogledu morala jest njegovo shvaćanje prirodnog stanja u Levijatanu kao stanja krajnje nesigurnosti.
Prva pretpostavka na kojoj se temelji takvo shvaćanje jest tvrdnja o fizičkoj, tj. tjelesnoj i umnoj jednakosti ljudi. Iako se ljudi razlikuju po svojoj tjelesnoj snazi, te razlike ipak nikada nisu toliko izražene da bi spriječile i onog najslabijeg da “ubije i najjačeg, bilo pomoću tajnih smicalica bilo udruživanjem s drugima koji se nalaze u istoj takvoj opasnosti” (Hobbes 2004 [1651]: 90). Budući da su svi ljudi i tjelesno i umno jednaki, imaju se pravo s jednakom pouzdanošću nadati da su jednako sposobni ostvariti svoje ciljeve.
Ako dođe do poklapanja ciljeva koji su takvi da nije moguće da ih ostvare svi koji ih žele, što je vrlo čest slučaj, dolazi do sukoba i neprijateljstava. Nastaje nepovjerenje budući da nitko ne može biti siguran da ga netko drugi, sam ili u suradnji s drugima, neće napasti i spriječiti da ostvari ono što je zamislio. Budući da nitko ne može biti siguran da neće biti napadnut, najrazumniji način da se osigura jest da preventivno napada druge i eliminira svaku potencijalnu prijetnju. Prirodno stanje je zbog toga stanje rata i to je “rat svakoga čovjeka protiv svakoga drugoga” (Hobbes 2004 [1651]: 91). Hobbes priznaje da mogu postojati razdoblja u kojima se ne vode aktivne borbe. Ta se razdoblja ipak ne mogu smatrati mirom, budući da i u njima vlada stalna spremnost za rat.
Za Hobbesa se “narav rata ne sastoji u trenutnim borbama, već u uočenoj sklonosti k tome kroz cijelo ono vrijeme u kojemu ne postoji jamstvo o suprotnom” (Hobbes 2004 [1651]: 91). Toga jamstva u prirodnom stanju nema zato što ne postoji zajednička, nadređena vlast koja bi ljude držala u strahu. Prirodno stanje rezultira time da je “ljudski život usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak” (Hobbes 2004 [1651]: 92).Prema Hobbesu “[z]a pojmove pravog i krivog, pravde i nepravde [u prirodnom stanju] nema mjesta” (Hobbes 2004 [1651]: 93). Jedine sposobnosti koje se smatraju vrlinama u prirodnom stanju jesu sila i prevara. U pozadini Hobbesova odbacivanja smislenosti ideje pravednosti u prirodnom stanju stoji njegovo shvaćanje da se o pravednosti može govoriti samo onda kada postoje zakoni u čijem se poštovanju pravednost ogleda. Prirodni zakoni (lex naturalis) koji predstavljaju pokušaj da se međusobna suradnja uredi na racionalnim temeljima u situaciji nepostojanja središnjeg autoriteta nisu djelotvorni. Oni obvezuju samo in foro interno, to jest, oni daju samo unutarnji motiv, želju da ih se izvrši. Forum internum, ili unutarnje sudište, metafora je za savjest – prirodni zakoni obvezuju samo moralnu savjest pojedinca.
Problem je što oni ne obvezuju i in foro externo, na vanjskom sudištu, što znači da ne obvezuju na provođenje naloga razuma. Zbog sveopćeg straha i nesigurnosti koja vlada u prirodnom stanju, ljudi nemaju nikakvo jamstvo da će njihovo odricanje od svog prirodnog prava na sve i prihvaćanje odredbi prirodnog zakona biti praćeno sličnim ponašanjem drugih ljudi, čak i onda kada oni daju obećanje da će postupiti tako. Sporazum ostaje prazna riječ ako se ne nađe način da se uklone razlozi za strah od neizvršavanja sporazuma. Prema Hobbesu, jedini način na koji je to moguće učiniti jest stvaranje države.
Međutim, stvaranje države ne znači potpuni nestanak prirodnog stanja. Hobbes ostavlja mogućnost da je prirodno stanje, iako možda nikada nije ni postojalo između pojedinaca na globalnoj razini, stalno obilježje odnosa između država. [P]remda pojedinačni ljudi možda ni u jedno doba nisu bili u ratu svakog protiv svakog drugog, za kraljeve i druge osobe s vrhovnom vlašću važi u svako vrijeme da se zbog svoje neovisnosti nalaze u stanju neprestane ljubomore i u položaju gladijatora, držeći oružje i oči uperene jedni u druge, to jest držeći utvrde, tabore i topove na granicama svojih kraljevstava, a uhode među svojim susjedima. To je položaj za rat. (Hobbes 2004 [1651]: 93) Hobbes ne ulazi u obrazlaganje zakona koji vladaju među narodima budući da smatra da su zakoni među narodima i prirodni zakoni jedno te isto. Stoga smatra da “[s]vaki vrhovni vladar ima isto pravo u pružanju sigurnosti svom narodu koje svaki pojedinac može imati u brizi za vlastitu sigurnost. Isti zakon koji ljudima bez građanske vladavine nalaže što da čine i što da izbjegavaju u odnosu jedan prema drugome, nalaže to i državama” (Hobbes 2004 [1651]: 236). Imajući u vidu ove Hobbesove riječi, realisti preuzimaju Hobbesovo viđenje međunarodnih odnosa kao prirodnog stanja u kojemu se međusobne interakcije država odvijaju po istoj logici kao i međusobne interakcije pojedinaca u izvornom prirodnom stanju. Iako smatra da međunarodni odnosi odgovaraju prirodnom stanju na individualnoj razini, Hobbes, a u tome ga slijede i realisti, nigdje ne sugerira da bi ishod mđunarodnog prirodnog stanja bio stvaranje nekog novog super-Levijatana, to jest svjetske države. Bitna razlika je u tome što međunarodno prirodno stanje nije toliko strašno i bijedno kao što je prirodno stanje na individualnoj razni. Hobbes očito smatra, a i mi smo danas tome svjedoci, da i u međunarodnom prirodnom stanju države svojim građanima mogu osigurati život koji nije “usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak”. Sa stajališta pojedinca kao građanina države, ne postoje okolnosti koje bi nužno zahtijevale stvaranje svjetske države. Iako države pružaju svojim građanima sigurnost i život primjeren čovjeku, one same i dalje ostaju prepuštene same sebi kako bi se očuvale i održale u situaciji posvemašnje nesigurnosti prirodnog stanja. Dok na individualnoj razini provedbu zakona osigurava država, na međunarodnojrazini ne postoji odgovarajuća nadmoćna vlast koja bi jamčila da će sve države poštovati zakon među narodima.
Ni jedna si država ne može priuštiti da postupa u skladu s pravilima koje zahtijeva ius gentium budući da bi to druge države mogle iskoristiti kako bi ju ugrozile. Da bi se analogija prirodnog stanja mogla prenijeti s individualne na međunarodnu razinu potrebno je utvrditi jesu li te dvije razine dostatno slične. Naime, analogija i zaključci koji iz nje slijede neće biti utemeljeni ako postoje značajne razlike između individualnih i međunarodnih odnosa. Da bi se uspostavila potrebna analogija potrebno je da međunarodni odnosi zadovolje četiri uvjeta koja su prisutna na individualnoj razini: i) da postoji dostatna sličnost između aktera na međunarodnoj i individualnoj razni, to jest da uloga države odgovara ulozi pojedinca; ii) da države raspolažu približno jednakom moći; iii) da je osnovna motivacija država u njihovom međunarodnom djelovanju strah za opstanak i želja za ostvarivanjem dobiti; iv) da ne postoji jamstvo da će se u odsustvu suverena države držati pravila suradnje.
Ako međunarodni odnosi zadovoljavaju navedene uvjete, najracionalnije ponašanje za neku državu jest da svim raspoloživim sredstvima pokuša uspostaviti dominaciju nad ostalim državama. No, budući da se nalaze u istovjetnoj situaciji, što je racionalno za jednu državu racionalno je i za sve ostale, te će se sve države voditi istom težnjom da uspostave vlastitu dominaciju. U takvim okolnostima dolazi do rata svake države protiv svake druge te ne postoje uvjeti da se primjenjuju moralna načela. U nastavku ćemo pokazati da međunarodni odnosi ne zadovoljavaju u dovoljnoj mjeri ni jedan od četiri navedena uvjeta.
©MademoiselleCoco
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar