U dvadesetom stoljeću imigracija je postala vrlo važan i središnji problem u Europi. U početku su Europljani uvoz stranog rada nazivali kao "goste radnike" te su se kasnije suočili s izazovom koji se odnosio na asimulaciju velikog broj kulturne raznolikosti, što na početku nisu očekivali da će im se predstaviti kao jedan od važnijih problema. Sve do 1950. godine Njemačka je postala zemlja emigracije.
Potpisivanjem ugovora o radu s različitim zapadnim zemljama tijekom 1960-ih godina, označavao je prvi korak turske imigracije. U to vrijeme, Turci su formirali jedinstvenu skupinu u Europi, uglavnom muškaraca i težaka, što je bilo potrebno Njemačkoj u to vrijeme. Postoji podosta razloga zašto je potreba za strancima u Njemačkoj bila velika. Kao posljedica brzog razvoja njemačkog gospodarstva tijekom godina, nedostajalo je kvalificiranih radnika u državi. Njemačka je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, bilježila lošu demografsku sliku te je tijekom ratnih godina pao natalitet tako da je broj stanovnika rođenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a koji su upravo početkom šezdesetih ulazili na tržište rada, bio smanjen. Podizanjem Berlinskog zida i zatvaranjem granice s Njemačkom Demokratskom Republikom također je došlo do manjka radnika.
Sve do 1961. godine, ukupno 7.116 Turaka je emigriralo u Njemačku kako bi postali radnici imigranti. 1973. godine Njemačka je bila pogođena naftnom krizom i suočila se sa svim nevoljama u svojoj ekonomiji. Tako je bila i prisiljena zaustaviti dotok stranih radnika, što je u to vrijeme najviše pogodilo Tursku. Do toga datuma, broj turskih radničkih migranata dosegla je brojku oko 910.500. ljudi. Mnogi migrant su ostali u Njemačkoj jer su se bojali da se više neće moći vratiti u državu ako odu iz nje, a i ponajviše zbog poteškoća u dobivanju nove radne dozvole, koju je Njemačka vlada postrožila u to vrijeme.
Međutim, migracija se i dalje nastavlja kroz dva desetljeća i to kroz obitelj. Sastav turskog stanovništva se promijenio: iz ugovora s muškarcem do ugovora gdje su uključeni i žena i dijete. Mnoge žene su jako slabo pripremljene za život u Njemačkoj: bez kvalifikacija, jezičnih vještina, a ponekad čak i bez pismenosti. Tada su žene već bile izolirane od Njemačkog društva. Od 1980. godine porast trenda obiteljske formacije može se promatrati na drugačiji način – sada se pronalaze supružnici kako bi se na jednostavniji način prevladale integracijske politike. 1980. godine, nakon vojne intervencije dolazi doba izbjeglica, tražitelji azila te ilegalnih migranata sve do 2000. godine. 2011. godine obilježila se pedeseta godišnjica turskih doseljenika u Njemačkoj. Turci su bili suočeni s različitim izazovima i osnovnim principima koje su morali prihvatiti kako bi se mogli integrirati u Europu, a izričito u Njemačku. Promjene u telekomunikacijskoj tehnologiji smanjile su udaljenosti između zemlje domaćina i zemlje porijekla. Turci u Njemačkoj mogu gledati turske televizijske kanale te je i telefoniranje mnogo jeftinije i lakše nego prije. Oni sada mogu stvoriti “malu Tursku” u središtu Njemačke sa svojom infrastrukturom za njihove specifične potrebe i zahtjeve. Kada ljudi donosu odluku da napuste svoju zemlju i odu u neku drugu državu, uvijek postoje neki čimbenici ili faktori koji su uzrokovali tu imigraciju. Mješavina ekonomskih, demografskih, društvenih, vjerskih, etničkih i političkih procesa prisiljava ljude da se presele iz svojih domova i zemalja.
Identitet
Turci nisu imali jednostavni početak u Njemačkoj. Islam je ostao jedan od važnijih aspekata svakodnevnog života i bio je dio kolektivnog sjećanja u novim urbanim sredinama, kao što su Berlin, Vologe i Münchenu.
Turski migranti su se godinama trudili odbaciti stigmu koja im se nametala, te su činili sve od sebe kako bi se asimilirali u njemačko društvo. No, to im nije uspjelo te ih se i dalje percipira kao strance. Jedan od glavnih razloga zašto njemačko društvo ima takav stav jer se većina turskih migranata u Njemačkoj smatra Turcima, a ne njemačkim Turcima. Tu dolazimo do bitne i velike razlike između prve generacije (radnika), te druge i treće generacije (djece i unuci radnika). Prvu generaciju danas čini oko četvrtina Turaka u Njemačkoj, koji imaju osnovno obrazovanje i neki zanat, te je njihovo poznavanje njemačkog na minimalnoj razini. Pažnju su usredotočili na obitelj i prijatelje koji su ostali u Turskoj te nisu skloni traženju njemačkog državljanstva. Druga generacija ima bolje obrazovanje, bolje zanimanje i radno mjesto, te solidno znanje njemačkog jezika. Lakše uočavaju diskriminaciju, rijetko napuštaju Njemačku, te prihvaćaju vrijednosti njemačkog društva u svakom segmentu. Na Njemačku populaciju jako je utjecala činjenica da u muslimanskom stanovništvu dominiraju pojedinci iz sekularne države po vlastitom priznanju - Turska - koja ima iskustva s demokratskim normama, te da je religija za ovu populaciju jedini element identifikacije. Odnos između turskog muslimanskog stanovništva i njemačke nacionalne zajednice donedavno je uvjetovano političkom klasom koja je odbijala priznati da radnici mogu ostati. Njemački stavovi su postali primarni faktor koji je onemogućavao učinkovitu integraciju. Turska vlastita neizvjesnost hoće li na kraju ostati ili će se vratiti "kući", te tendencija jezične i društvene segregacije ovisila je upravo o njemačkim upravnim postupcima. Osjećaj pripadnosti i borba s dvostrukim identitetom progoni mnoge Turske Nijemce. Gotovo pola stoljeća nakon što je Zapadna Njemačka potpisala bilateralni sporazum s Turskom vezan za zapošljavanje 1961. godine, mnogi Turci smatraju da su još uvijek označeni s negativnom kulturnom pozadinom.
Nasilje i diskriminacija
Prvi turski doseljenici koji su došli u Njemačku bili su odrasli ljudi koji su sa sobom donijeli svoj moral, vjerovanje i tradiciju. Turci su bili najsiromašnija, najvidljivija i najveća skupina u Njemačkoj, a zbog tih faktora su najveća briga za njemačko društvo. U mišljenju mnogih Nijemaca upravo su Turci bili vrlo teški stranci, koji su se vrlo teško integrirali u njemačko društvo, jer nisu imali odgovarajuće obrazovanje, te nisu bili kvalificirani radnici, a što je najvažnije njihova vjera i kultura uvelike se razlikovala od Nijemaca. Isto tako bilo je očito svima da Turska želi postati zemlja članica Europske Zajednice, pa nakon njezina ulaska u Europsku Zajednicu, Turska će imati pravo na slobodu kretanja. Nijemci su se bojali da će nakon ulaska Turci imati više prava nego što ga sada imaju, te da će postati najmnogoljudnija zemlja u Europskoj Zajednici. Dakle, svaka ta razlika između njemačkog i turskog naroda u kulturi, vjeri, razini obrazovanja, uzrokovalo je činjenicu da je većina Nijemaca postala vrlo negativna prema imigrantima u svojoj zemlji, a posebice prema Turcima. Nekoliko vrlo nasilnih incidenta u Berlinu - posebno, tri "ubojstva iz časti" mladih turskih žena i otvoreno pismo od učitelja o nedoličnom ponašanju u školi Rütli - gurnula je saveznu vladu da potraži veću ulogu u postavljanju nacionalnog programa za useljeničku politiku.
Turci su postali primarni cilj rasističkih napada, kao najveća skupina stranaca u Njemačkoj. 21. studenoga 1992. godine izgorjela je kuća u kojoj je turska obitelj živjela, te kao rezultat napada ekstremističke bande, troje ljudi je ubijeno. U svibnju 1993. godine još je jedna turska obitelj postala žrtva požara gdje je pet ljudi poginulo, nakon čega je skupina prosvjednika izašla na ulice i zahtijevalo od vlade da budu zaštićene. Također je vrlo uznemirujuća činjenica da je u prvih sedam mjeseci 1993. godine, ukupno 1 223 slučajeva registrirano kao agresivni napadi na strance u Njemačkoj. Etnička diskriminacija i ksenofobija, koju su Turci doživjeli u Njemačkoj, postala je još jedan od poticajnih čimbenika za njihov povratak i emigraciju u Tursku. Stoga možemo tvrditi da je sukob u Njemačkoj igrao veliku ulogu u emigraciji. Njemačka antidiskriminacijska politika nije ujedinjena pod određenim Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a to dovodi do nejasnoća u vezi zakona i kazne za diskriminaciju. Njemačke antidiskriminacijske politike nalaze se u različitim dijelovima zakonodavstva, u njemačkom Temeljnom zakonu, u ustavu radničkog Zakona i međunarodnih ugovora koje je Njemačka ratificirala s Međunarodnom organizacijom rada Ujedinjenih naroda i Europske Zajednice. Ti zakoni i ugovori pokazuju da Njemačka zabranjuje diskriminaciju, ali ostaje nejasno kako radnici migranti koji pate od diskriminacije mogu zahtijevati naknadu i kako su poslodavci koji diskriminiraju, kažnjeni. Radnici migranti koji su žrtve diskriminacije imaju poteškoća podonositi tužbe protiv poslodavaca i kolega jer se čin diskriminacije često temelji na namjeri, što je teško dokazati. Kako bi se riješilo pitanje nasilja i diskriminacije, koji se temelje na vjerskim stavovima, prvo se mora riješiti duboki ukorijenjeni njemački društveni i politički čimbenici, koji moraju početi na stvari gledati drugačije. Otvoriti će se vrata turskom narodu u svakom pogledu.
Religija
"Religija je individualan izbor čovjeka, a razlikuje se između pojedinaca. Čak i unutar istog kruga, vjera se živi puno osobnije. To znači da si vjernici kombiniraju religije s utjecajem drugih duhovnih praksi kao što je meditacija.", objasnio je poznati njemački sociolog i pedagog Kai Unzicker. U Njemačkoj živi između 3,8 do 4,3 milijuna muslimana. Muslimani, prema tome, pored katolika i protestanata čija je brojnost znatno veća, čine treću po veličini vjersku zajednicu u Njemačkoj. Izgrađeno je samo 206 đamija a planira se izgradnja još 120. U Njemačkoj je svakom pojedincu zajamčena religijska sloboda. No glavno pitanje se vodilo oko toga je li islam sastavni dio njemačkoga društva ili ne. Za jedne jest, za druge nije. Za one koji tvrde da islam nije dio njemačke „tradicije i identiteta“ i da „time ne pripada Njemačkoj“, ne čudi onda što neki idu toliko daleko pa kažu „muslimani da, islam ne“.
95% Turaka koji žive u Njemačkoj pripadaju islamu. Njihova vjerska praksa i ponašanje bi ih jako razlikovalo od njemačkog društva. 55% turskog stanovništva u Njemačkoj kažu da su religiozni, a 40% ispitanika kaže da ne prakticiraju svoju vjeru ili oni ne vjeruju u ove religije. Islam je od dubokog značaja za te ljude. 43% djeluju u skladu s pravilima islama, 27% djelomično, a 27% se ne ponaša uopće u skladu s islamom. U vrijeme ramazana, oni ne smiju jesti između izlaska i zalaska sunca. Također, oni ne smiju jesti svinjsko meso. Školuju svoju djecu u skladu s načelima Kur'ana. Ove prakse su sasvim drugačiji od liberalnog zapadnoeuropskog ponašanja. Te razlike mogu donijeti probleme. Prema islamu, ovi doseljenici vjeruju da se ponašaju kao dio vjerske misije. Oni vjeruju da islamska praksa mora dominirati životom muslimana. Neke radikalne islamske skupine vjeruju da to također vrijedi i za muslimane koji žive u Njemačkoj. S druge strane, mnogi islamski vjernici vide sebe više kao etničke skupine nego vjerska skupina. Netolerantan stav nekih islamskih vjernika sprječava integriranje u njemačko društvo.
Nakon 11. rujna 2001. godine islamofobija je pojačana, raste terorizam, zabranjuju se burke i dolazi do ubojstva iz časti. Na islam se sve vise poćinje gledati na negativan način, a zbog toga počinju patiti mnogi Turci diljem Njemačke. Rasizam i islamofobija su jedni od glavnih razloga zašto su se Turci postavili i počeli boriti za sebe. Oni su gledali u nevjerici kako je recesija 1980-ih i ponovno ujedinjenje Njemačke nakon 1989. godine, donijela rast neonacističkog nasilja protiv useljenika. Kao neonacistički napadi šiljcima u ranim 90-im, mladi turski useljenici su počeli stvarati ulične bande te se s njima i suočiti. Al Jazeera je Engleski kanal koji je prikazivao dokumentarac o najpoznatijoj turskoj bandi, poznatoj kao "36 Boysa." U filmu, bivši član bande Soner Arslan je rekao organiziranje je bilo pitanje opstanka.
Za pripadnike grupe “The Boys 36” ljudi su mislili da su opasni i da su tukli ljude sve vrijeme, ali u stvarnosti to nije bilo tako. Oni su vodili mali rat, i morali su se zaštititi. Htjeli su ih ubiti, a njemačka policija i političari nisu ništa o tome govorili. Briga njemačkih institucija prema imigrantima je bila na najnižoj razini. Još jedan od problema s kojim su se suočili Turci su marame odnosno burke. Marame su postale jedan od glavnih označitelja i identifikacije turskih žena. Mnogi "autohtoni" Nijemci smatraju da je marama na ženi znak subordinacije u islamu. Stoga se protive turskim ženama koje nose marame, osobito u slučaju mlade djevojke u školi. U nekim školama su učitelji izričito zabranili nošenje marame u učionici. Kulturna veza turskih doseljenika polako je dolazila u sukob s njemačkim društvom. Odbijanje mnogih Turaka da zaustave praksu nošenja marama ukazuje na njihovu otpornost na "izvorne" vrijednosti njemačke kulturne. Ekstremniji primjer kulturnog sukoba je praksa ubijanja iz časti.
Kada se radi o vjerskom obrazovanju, njemački temeljni zakon jamči pravo svakog djeteta da ima javno sponzorirano vjersko obrazovanje, te takvo obrazovanje može imati samo pod uvjetom ako su katolički i protestantski te, kao u posljednje vrijeme, i židovski učenici. Godine 1987, Islamska Federacija Berlina podnijela je zahtjev za dozvolu kako bi se pružio vjeronauk u nekim javnim školama. Trebalo je više od dvadeset godina za pomicanje ovog zahtjeva kroz Njemački Pravni sustav do najvišeg upravnog suda. Danas, unatoč toj odluci, postoje samo nekoliko njemačkih javnih škola, u njemačkoj saveznoj pokrajini Sjevernoj Rajni i Vestfaliji gdje je islam uveden kao vjeronauk. Ono što se dosad zvalo 'nastava o islamu', sada se zove 'nastava islamske religije' i redovan je predmet u brojnim školama. Kako muslimanska vjera nema pravni status u Njemačkoj u usporedbi s ostalim većim denominacijama za koje država prikuplja crkveni porez, muslimanske vjerske zajednice nemaju pravo na takav uslugu ili na javne subvencije. Islamske zajednica nemaju nikakva službena prava kao vjerska zajednica, koja primjerice, može omogućiti i organizirati društvene događaje koje bi bile financijski podržane od strane Vlade. Međutim, ove organizacije su važne, one prije svega služe za održavanje kulture, religije i tradicije te stoga identiteta. Kako bi se to prevladalo, među Turcima se razvila neka vrsta euro-Islama, kako bi promicali pluralistički islam među migrantima.
Turski muslimani imaju niz poteškoća i izazova koje trebaju riješiti da bi organizaciju svoje vjere uspostavili na europskoj razini. Prije svega njemačke vlasti i institucije onemogućavaju muslimanima organizaciju svoje vjere. Brojne su teškoće i prepreke s kojima se susreću, a najveća je ona što su njemačke vlasti pooštrile kontrolu nad muslimanima i njihovim institucijama, pa tako i u Islamskoj zajednici. To komplicira konzultacije između vlasti i muslimanskih vjerskih lidera o upravljanju muslimanskog vjerskog života i prakse. Lokalne islamske institucije su prvenstveno zainteresirane za olakšano izražavanje i održavanje religijskih identiteta, te da njemačka d ržava jamči građanska prava imigranata. Većina domaćih institucija uspostavila je zajedničke prostore kao što su džamija u Marxloh, gdje su osigurali mjesto za molitve i obožavanja.
©MademoiselleCoco
Nema komentara:
Objavi komentar